Šta ostavljamo u nasleđe budućim generacijama

Dete u očima roditelja nikada ne odraste. Čak i dok ljuljuška sopstvenu decu, za roditelja je njegovo dete i dalje balavi klinac, nestaško koji ima još mnogo toga da nauči. Dok god je dete pod našim budnim okom, deluje nam da i dalje imamo kontrolu, možemo pomoći, savetovati, usmeriti. Ipak, dok raste (prebrzo za ukus svakog roditelja), dete postaje svoj čovek, donosi sopstvene odluke, a mi polako postajemo savetnici i prestajemo da budemo vaspitači. Dok dete još učimo prvim koracima  – kako da hoda, ali i kako da postane čovek, moramo razmisliti o tome šta mu ostavljamo u nasleđe. Svako kroji život po sopstvenoj meri, ali uvek kroji od materijala koji mu je na raspolaganju.

 

Svu fizičku imovinu koju posedujete rado biste preneli na svoje dete. Fizičku imovinu je ponekad teško steći, ali je još važnije da dete nauči da mora da ceni svoj i tuđi trud, da uvek mora da veruje u sebe i nikada ne sme prestati da se usavršava. Sve što stekne, kao nasleđe ili sopstvenim zalaganjem, mora da obezbedi i osigura. Tako će mirno, bez straha i strepnje, moći da donosi životne odluke.

Gene ste detetu već dali u nasleđe. Nadate se da će naslediti sve vaše vrline i talente, a u genetskoj lutriji nekako izbeći vaše mane i nesavršenosti. U nasleđe mu dajete i svu svoju mudrost i iskustvo i mogućnost da uči iz vaših grešaka, da bi što manje učio iz sopstvenih.

 

“Zemlju nismo nasledili od predaka, nego smo je pozajmili od svojih potomaka”, čuvena je indijanska izreka. Kada se sumiraju nasleđa i pozajmice, zemlja koja ostaje iza nas je ono sa čime žive naša pokolenja. Dete mora da nauči kako sunce ume da ogreje, kako talasi mogu da umire, koliko je ravnica plodna, a planina sveža. Kakva priroda ostaje iza nas, odraz je naše brige o deci.

 

Ako deca imaju sve što im je potrebno, ako smo na vreme mislili na njihovu budućnost, mirnog srca možemo ući u zlatne godine. Uspeh nas kao roditelja, ogleda se u uspehu naše dece da postanu dobri ljudi.

 

Ipak, postoji nešto što sebično čuvamo, nešto što nikada ne bismo darovali svom detetu – naši dugovi. Osim ostavštine koju s ponosom prezentujemo svojim potomcima, postoji i teret koij silom prilika postaje deo njihovog nasleđa. Naši dugovi i brige ne bi trebalo da postanu deo njihovih problema. Ne bismo poželeli da naše životne odluke utiču na kvalitet života naše dece i mogućnost da, bez dodatnog tereta, donesu svoje odluke. Prosto i jednostavno – naši dugovi bi trebalo da ostanu samo naši.

 

U slučaju velikih zaduženja i dugogdišnjih stambenih kredita, o svemu možemo promisliti, sve možemo isplanirati, osim dužine svog života. Krediti koji ostaju iza roditelja, najčešći su oblik zaduženja koje potomstvo nasleđuje. Da bi se nemila situacija olakšala, sem banke i klijenta, u priči bi ulogu trebalo dati i osiguravajućoj kući.

 

Najvažnija karakteristika osiguranja života bez štednje, je da se za relativno nisku premiju obezbeđuje visoko pokriće. Ukoliko dođe do smrtnog slučaja nosioca kredita ili zaduženja, osiguravajuća kuća na sebe preuzima isplatu preostalog duga banci. Ako osiguravajuća kuća na sebe preuzima obavezu, znači da su pokolenja oslobođena tereta. Time što smo mislili na vreme, svojoj deci smo obezbedili siguran start, bez straha i tereta koji nisu zaslužili.

 

Dok gledamo dete kako se bezbrižno igra i maštamo o tome koliko mu je sreće život namenio, naša najveća želja je da zauvek ostane tako veselo i bezbrižno. Iako znamo da je život bez pokojeg problema, greške ili prepreke nemoguć, ne želimo da mladog čoveka u koji izrasta, opteretimo dugovima koji ne nose njegovo ime. Mislite na vreme i osigurajte budućnost svoje dece na najjednostavniji način.

 

U nasleđe deci ostavite najvredniji poklon – bezbrižno jutro i miran san.